Dr. Branimir Marković
Branimir Marković rođen je 15. veljače 1917. u Ravnoj Gori. Njegov otac Ivan bio je ravnogorski narodni učitelj. U rodnom mjestu pohađao je osnovnu školu od 1923. do 1927. godine. U toj se sredini u Branimiru razvijala ljubav prema prirodi, istraživanju i otkrivanju nepoznatoga, ali i ljubav prema ljudima i životu. Ta ga znatiželja odvodi iz Gorskog kotara. Prvi i drugi razred gimnazije polazio je na Sušaku, a ostale razrede u Zagrebu u II. Muškoj realnoj gimnaziji gdje je 1935. godine maturirao. Upisao se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na matematičko – fizičku grupu. Diplomirao je 1939. godine kada je imao 22 godine i započeo svoj znanstveni rad u Zavodu za fiziku istog fakulteta. Nakon godine dana bio je izabran za asistenta na Geofizičkom zavodu u Zagrebu gdje je radio još kao student, a 1942. godine postao je asistentom u Zavodu za fiziku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Pet godina nakon diplomiranja, 1944. godine, sa svojih 27 godina doktorirao je disertacijom „Mikroseizmički nemir“ . U njoj dr. Marković rješava problem prijenosa oscilacija kroz Zemljinu koru. Po osnivanju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dolazi u Fizički zavod gdje je 1948. godine izabran za docenta, a 1957. godine i habilitirao s radom „Ovisnost nelokalnih pruga interferencije o širini izvora svjetlosti“. Na istom fakultetu 1958. godine postaje izvanrednim profesorom.
Akademik Supek je 1950. godine osnovao institut „Ruđer Bošković“ u Zagrebu i od samog je početka, punih 20 godina, Branimirov znanstveni rad vezan za taj institut gdje je radio kao njegov znanstveni suradnik i savjetnik. Osnovao je i za to vrijeme vodio Laboratorij za atomska istraživana i izgrađivao osobni pristup istraživanjima, odgajajući pri tome mladu generaciju istraživača. Na kolokviju je još 1950. godine demonstrirao eksperimente u kojima je pokazao utjecaj magnetnoga polja na apsorpciju svjetlosti. Deset godina kasnije takva je istraživanja obavio i pokus ponovio s kompliciranom elektroničkom aparaturom prof. Kastler na Ecole Normale Superieur u Parizu i izveo teoriju utjecaja valova radiofrekvencije na optičku rezonanciju. Bio je to početak teorije optičkog pumpanja za koju je Kastler dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1968. godine. Tako zaključujemo koliko su bila važna područja znanosti kojima se bavio dr.sc. Branimir Marković.
Dr. Branimir Marković
Dvije godine nakon pojave prvog lasera on konstruira 1966. godine prvi naš helij-neon laser. Za taj rad dobio je nagradu „Nikola Tesla“.
Bio je specijalizant u Kopenhagenu i u Parizu, a kraće vrijeme boravio je na Fizičkom institutu u Stocholmu, Hamburgu, Gottingenu, Heidelbergu, Genevi, Zurichu, Teddingtonu, Rimu i na nekoliko mjesta u Sovjetskom Savezu.
Redoviti profesor je u Rijeci od 1964. godine na Višoj industrijsko-pedagoškoj školi koja je njegovim dolaskom ubrzo postala Visoka industrijska pedagoška škola, zatim Fakultet industrijske pedagogije, kasnije Pedagoški fakultet te naposljetku Filozofski fakultet. Dva puta zaredom bio je dekan, od 1964. do 1968. godine.
Kao vrstan predavač i stručnjak objavio je 40 znanstvenih radova, napisao udžbenike za 4. razred gimnazije u kojem se proučava optika i atomska fizika. Šesnaest godina je uređivao najtraženiji učenički list „Matematičko-fizički list“.
Umro je prerano i naglo, od srčanog udara, 31.srpnja 1973. godine u 57. godini života. Počiva u rodnoj Ravnoj Gori.
Osnovna škola u Ravnoj Gori od 1975. godine nosi njegovo ime i to je ujedno jedina škola u Republici Hrvatskoj s imenom našeg poznatog i cijenjenog fizičara.